Turizam nije samo putovanje. Turizam je pokret. Definicija kaže da je turizam svako putovanje radi odmora, posla ili razonode. Možda je bio nekad. On je danas način života, prilika za transformaciju i pokretač razvoja.
Turizam nas vraća prirodi, zajednici i priči. On nas inspiriše da zavirimo iza kapije seoskog domaćinstva, da osjetimo miris pokošene trave, toplinu domaće pite i pogled domaćina koji živi ono što nudi i radi. Tu nema glume. Onako je kako jeste i kako jedino umije.
Sve više ljudi širom zemlje ulaže upravo u ono što već ima, što do juče nisu znali šta sa tim i kako krenuti, a danas imaju ponudu. Najvrijednije je ono što je autentično.
Renoviraju se vikendice, seoske kuće postaju domaćinstva za odmor, privatna imanja pretvaraju se u izletišta i kampove, štale u zanatske radionice. Ljudi renoviraju starine i povezuju poljoprivredu s turizmom.
Uređuju se vidikovci, obnavljaju staze, organizuju manifestacije, uče kako se sprema ajvar i pekmez, ne zato što je to trend, već zato što turizam pokreće potražnju, a potražnja za autentičnim pokreće sve nas.
Turizam spaja zanatlije, domaćine, mlade koji se vraćaju svojim korijenima. Vraćaju se stari zanati, prave se suveniri, otvaraju domaće radnje, iznajmljuju apartmani i bungalovi, kombinuje se tradicija s inovacijom. Ljudi sade aromatično bilje, prave radionice koje vas uče gljivarstvu, organizuju jahanje konja, pješače, trče, izviđaju, voze kajake i kanue do juče „nepoznatim“ rijekama, beru maline, smilje, lavandu. To nije slučajno, to je odgovor na potrebe savremenog čovjeka koji traži iskustvo, mir, tišinu i sadržaj koji ga regeneriše.
Luksuz nije ono što je skupo, luksuz je ono što je rijetko, stvarno, nenaglašeno. Naši krajevi nude upravo takav vid odmora kroz toplinu domaćina, priču iza svakog proizvoda, pogled s planinskog vrha, tišinu pored rijeke.
Gost danas želi da vidi kako se peče rakija, da pomogne oko ognjišta, da okusi i med i livadu iz koje je nastao. Želi probati domaći sir. Ali ne želi probati samo domaći sir. Želi vidjeti kravu. Želi vidjeti mužu i sirenje. Želi to i sam uraditi.
Kod nas se nakon pandemije desio preokret, neki su prvi put kročili na Kozaru, stali pred pješčane piramide u Foči, otkrili jezera Sutjeske, posjetili izvore u Šipovu i Ribniku. Neki su zatečeni ljepotom sopstvenog praga. Tada se probudila svijest da imamo bogatstvo koje samo treba ponuditi.
I ponudili smo, i to ne kao imitaciju tuđeg, već svoje, stvarno, domaće.
Ruralna ponuda nije samo naša turistička niša, to je autentični izraz života. Možda je to opasno za reći, možda i tužno, ali djeca će u budućnosti domaće životinje moći vidjeti samo na agroturističkim imanjima. Zato su ta imanja važna, kao čuvari identiteta, tradicije i znanja.
Naši proizvodi kao što su sir, rakija, vino, džemovi, med, nisu samo hrana. To su emocije koje se nose kući. To je kulturni identitet u čaši, flaši, tegli. To je priča u svakoj kapljici, uspomena u svakom zalogaju. To je turizam. I kada to radimo autentično, on postaje više od posla. Postaje pokret koji povezuje, razvija i ostavlja trag. Često spominjem trendove koji nam idu u korist, i u svijetu koji žudi za stvarnim, naše priče mogu postati njegova destinacija.
I zapamtite.
Turizam nije nešto što nam se dešava. Baš ne volim tu, često spominjanu floskulu – što nam se dešava?! Ma nemojte.
Baš naprotiv, turizam je nešto što zajedno stvaramo. Čovjeku koji radi, turizam se nije desio, on ga stvara, a druga strana priče je da li ima podršku u tome. Nema.
Marko Radić - Turizam; priče; razmišljanja; promocija 