Kod nas formula izgleda vrlo jednostavno, čim neko uzvikne „potencijal“, eto ti „njega“ s mehanizacijom.
Nije važno je li to zelena površina, obala rijeke, šta god, bitno je da se „zauzme teritorija“.

Kao turisti što u šest ujutro peškirima osvoje hladovinu na plaži, pa se vrate spavati do podne.
I tako, kad god neka lokacija počne ličiti na turističku priču, kad god se čini da smo na pragu nečega lijepog i pametnog, uleti lokalna zajednica, ne sve, nego eto Te na koje vi pomislite dok čitate i dozvoli sve ono što održiv razvoj nije.

Lokacija: Mjesto na kojem to kroz regulacioni plan nije ni u snu planirano.
Turizam, ljudi moji, ne pada s neba.

Turizam se stvara.

Turizam jeste na leđima privatnog sektora, ali ga on ne smije usmjeravati. Javni treba da ga pomaže, subvencioniše i usmjerava njegove pravce razvoja. Zato je važna koordinacija i učešće, da lični interesi ne crtaju gdje će biti rijeka, a gdje restoran. Jer kad svi krenemo crtati po prirodi, na kraju ne ostane ni rijeke, ni prirode.

Znate onaj fenomen, da dok su kod kuće, bacaju opuške kroz prozor auta, a čim pređu granicu, u stanju su smeće držati u džepu do prve korpe?
E, tako je i s turizmom: ovdje se gradi gdje ne treba, a čim pređu granicu, dive se kako je tamo sve planski, uredno i pitaju: „Zašto ovako ne može i kod nas?“  Može, samo da prestanemo sebi biti najveći problem.

Ovdje je borba da se potencijal valorizuje, a da na tome putu ne pređe od neiskorištenog u neiskoristiv.

Ako hoćemo turizam koji će trajati, moramo prvo savladati tri lekcije: ekološku odgovornost (da ne gradimo gdje priroda ne da), društvenu odgovornost (da ne mislimo samo na brzu zaradu) i ekonomsku dobit (ali onu zdravu, dugoročnu, održivu i usmjerenu na poboljšanje uslova i kvaliteta života lokalnog čovjeka).

Ljudi, čuvajmo ovo što je ostalo i što imamo. Neka i oni poslije nas imaju gdje nogom stati na zeleno, a ne samo na beton. Kome bi sutra, uopšte, bila interesantna takva obala, izmučena planina i voda u cijevi…