Znao sam od ranije da su u hotelu „Platani“ nazvali jednu sobu po slavnoj Moniki Beluči, ali tek nedavno, kada je, mislim, Herceg televizija reciklirala i ponovo pustila tu priču, uhvatila me misao, dokle se stiglo s tim?
Da li je to ostalo na simbolici ili se razvijalo dalje? Nisam se raspitivao, iako poznajem dosta ljudi u hotelu, ali me sve to navelo da razmišljam koliko ovakvih priča u svijetu postoji, kako su ih drugi razvili i šta mi još, eventualno, ne znamo, a možda bismo mogli iskoristiti i ispričati.
Kada hotel odluči da jednu od svojih soba nazove po slavnoj ličnosti koja je tu boravila, to, u motivu, nikada ne bi trebao biti isključivo marketinški potez. To je priča koja nosi i emociju i stvara vezu, te priča koja pretvara zidove u žive muzeje.
Hotel „Platani“ je to osjetio kada je jednu od soba nazvao po Moniki Beluči, glumici svjetskog formata koja je ovdje odsjedala, duži period, tokom snimanja filma „Na mliječnom putu“, Emira Kusturice. Jednostavan, ali snažan gest. Jer kada gost sazna da može prenoćiti u istoj sobi gdje je boravila jedna od najpoznatijih glumica današnjice, to više nije samo noćenje, to postaje priča koja prevazilazi okvire samog hotela i postaje predmet promocije cijelog grada.
Takve priče, ako se nježno i promišljeno razviju, mogu postati početna stanica mnogo većeg doživljaja. Soba postaje uvod, a sve ostalo što grad ima da ispriča njenim očima, njenim prisustvom i njenim tragom, čini da putnik poželi da ostane duže. Zamislimo „Monikinu sobu“ sa detaljima iz filma, fotografijama sa snimanja, predmetima koji su ostali kao nijemi svjedoci vremena. Zamislimo espresso u hotelskoj bašti koji nosi njeno ime, kutak na trgu gdje je voljela da sjedi, uličice kojima je šetala označene nepretenciozno, ali s mjerom. To više ne bi bile samo atrakcije već istinski momenti u kojima gost poželi da zastane i da osjeti da pripada nečemu posebnom.
I onda mi padaju na pamet primjeri iz svijeta. U hotelu Ritz u Parizu možete spavati u apartmanu Koko Šanel, koja je tu živjela trideset godina. U njujorškom hotelu Chelsea imajui sobe u kojima su stvarali Dilan Tomas, Leonard Koen i mnogi drugi. Bečki Sacher ima apartman u kojem možete doživjeti djelić svijeta carice Sisi. U tim hotelima sobe postaju veza sa vremenom, sa duhom grada, sa ljudima koji su ga, na neki način i u odrešenom periodu, obilježili. I što je najvažnije, te priče ostaju. Ljudi ih pamte, prepričavaju i vraćaju im se.
Pitanje je, da li postoji još neki dio te trebinjske slagalice koji ne znamo? Neka priča, slika, uspomena ili detalj koji bi mogao sve to objediniti u jedan zaokružen turistički proizvod? Tura kroz grad s dozom filmske elegancije, ali i stvarne emocije koju je Monika Beluči, možda, ponijela iz ovog mjesta, a moja vrla drugarica Jelena, koja se sa njom najviše družila kao tadašnji menadžer hotela kaže da jeste. I ne treba nam nešto veliko, ni kičasto. Nego blago, ljudski, nešto sa mjerom.
Ljudi u ovome trenutku možda i najmanje putuju zbog znamenitosti, a jako mnogo motiva sadrži sam osjećaj na nekom mjestu, u kojem i oni žele da budu dio priče. I zamislite da imate priču koja uključuje i Moniku Beluči, i Trebinje, i film, i sve one tihe, neizgovorene emocije koje su ostale van kadra. Imali bi nešto veće od turističke ponude. Imali bi emociju. A kada gosti iz Trebinja odu sa pričom, doživljajem i željom da se opet vrate, onda smo dobili najljepši oblik promocije koji jedan grad može poželjeti.
Marko Radić - Turizam; priče; razmišljanja; promocija 