U jednom hotelu u Budimpešti vidio sam nešto što me je baš onako ljudski i profesionalno oduševilo.
Radi se o jednom posebnom kutku u sali za doručak, koji je sav u znaku lokalnih ukusa.
Svi mi koji smo dugo u turizmu dobro znamo kako to ide u praksi i ne treba se zavaravati. Jasno je da lokalni proizvođači često ne mogu da isprate tempo velikih hotelskih lanaca. Nekad bi zapelo kod količine, nekad kod prevoza ili onih strogih papira i standarda koje diktiraju zakoni i korporacije, a ruku na srce, i cijena često diktira priču.
Teško je očekivati da svaki komad hrane na švedskom stolu bude domaći jer operativna logika velikih sistema jednostavno traži nešto drugo.
Međutim, izdvojiti jedan kutak, jasno ga obilježiti i dati mu na važnosti je već nešto sasvim drugo. Zamislite samo taj sto na kojem se nađu naši prelijepi, zreli sirevi, onaj pravi med ili suvo meso koje miriše na tradiciju i domaće ognjište. Kad gostu ponudite te male teglice domaćih džemova od šumskog voća ili kutiju sa pažljivo biranim čajevima od hercegovačkih ili planinskih trava, vi mu na taj način pričate priču o sebi.
Tim potezom gostu, ali i cijeloj zajednici, jasno kažete da cijenite podneblje u kojem radite.
To je ono što bi u startu, već prvog jutra kada gost ustane i pođe na doručak, napravilo razliku između pukog noćenja i istinskog doživljaja destinacije.
Možda bi ovo mogla biti jedna dobra domaća zadaća i za naše hotelijere. Da pretvorimo priču i želje u konkretan koncept.
Marko Radić - Turizam; priče; razmišljanja; promocija 