Zamislimo turističku destinaciju kao vlastiti dom, a turistu kao gosta koji nam u tu kuću donosi darove: svoj novac, vrijeme, povjerenje i preporuku drugima.
Često smo skloni banalizovati riječ “turista”, smatrajući da je to neko ko usput dolazi da “prespava” i “nešto obiđe”. Međutim, moderni putnik traži mnogo više od pukog obilaska i želi znati gdje spavamo, šta jedemo, gdje izlazimo, kakva su nam dvorišta, ulice i obale rijeka. Želi probati našu hranu, prošetati našim stazama i upoznati naše ljude. Ukratko, želi postati dio naše svakodnevice na nekoliko dana i spreman je da to pošteno plati.
Čak i prema slobodnoj procjeni, prosječan turista u našoj destinaciji dnevno ostavi 100 eura. Taj iznos se vrlo brzo i lako rasporedi kroz lokalnu ekonomiju, od noćenja s doručkom, preko jutarnje kafe i ručka u restoranu, pa sve do taksija ili rentanja auta, natočenog goriva, kupljenih suvenira, domaćih proizvoda i sl.
A kako se ponašamo kada očekujemo goste u vlastitoj kući? Ne ostavljamo prljave čarape nasred sobe, ne gomilamo kese smeća iza vrata i sigurno ne bacamo stari dušek u dvorište. Pospremimo, provjetrimo, obrišemo prašinu, a nerijetko kupimo i cvijeće za sto. Tim činom pokazujemo poštovanje i prema sebi i prema onome ko nam dolazi. Zašto bi onda bilo drugačije sa našom destinacijom?
Više je savršenstva u kaplji vode,
Albert Einstein
nego u bilo kojem stroju
kojeg je čovjek napravio.
Zašto nam je prihvatljivo da su kontejneri prepuni, da se plastika i smeće talože kraj rijeka i jezera, tik uz puteve kojima prolaze turisti, ali i naša djeca svaki dan? Ako brižno čuvamo svoj dnevni boravak, zašto nam obala rijeke služi kao deponija? Ako bismo sklonili stvari po kući da ih gost ne preskače, kako onda možemo mirne savjesti ostaviti smeće na obalu i naivno očekivati da to niko neće primijetiti?
Statistike i globalni trendovi ne praštaju nemar. Prema podacima relevantnih turističkih platformi i organizacija, više od 70% današnjih putnika pri odabiru destinacije direktno uzima u obzir ekološku osviještenost i čistoću. Loša recenzija zbog divlje deponije na putu do vidikovca, ili fotografija smeća na društvenim mrežama, u trenu briše desetine dobrih ocjena. Turista koji se spotakne o naš nemar, rijetko se vraća.
Da bismo ovo promijenili, moramo shvatiti da turizam nije posao samo turističkih radnika, komunalnog preduzeća ili lokalnih ugostitelja, on je odraz cijelog društva.
Promjena zahtijeva konkretne korake, od prestanka posmatranja javnog dobra kao nečega “tuđeg”, i shvatanja da su obale rijeka, šume i ulice naše dvorište, preko nadležnih službi koje moraju osigurati adekvatnu infrastrukturu, jer je neophodna, i često je upravo ona problem koji nadograđuje nesavjesnost pojedinca, do nulte tolerancije prema onima koji uništavaju, bilo kroz građanske inicijative upozoravanja ili strožu primjenu zakonskih kazni.
Destinacija je ogledalo naše kulture življenja. Onoliko koliko je nama stalo do mjesta u kojem živimo, toliko će sutra biti važno i našem gostu. Čistoća, red i briga o okolini moraju biti minimum našeg ličnog i kolektivnog samopoštovanja.
“Rasipanje i uništavanje naših prirodnih dobara, ogoljivanje i iscrpljivanje zemlje namjesto povećanja njezine iskoristivosti
Theodore Roosevelt
to će već našoj djeci znatno umanjiti mogućnosti napretka koje uživamo, a koje smo im dužni predati – veće i razvijenije.”
Marko Radić - Turizam; priče; razmišljanja; promocija 