Često ističem da trendovi u svjetskom turizmu idu u prilog ponudi kakvu BiH dobrim dijelom već ima. Provjeriva činjenica.
Aktivni odmor, autentična iskustva, priroda, lokalne priče i manje, mirnije destinacije. Ponuda koja se dobrim dijelom bazira na boravak u prirodi.
Međutim, to samo po sebi ne znači da ćemo taj trend adekvatno iskoristiti u bližoj budućnosti. Kod nas se pažnja uglavnom zadržava na brojevima posjeta, iako je posjećenost posljedica, a ne uzrok. Upravljanje je proces koji određuje koliko veliki ti rezultati uopšte mogu biti.
U mnogim našim mjestima ne postoje značajni neiskorišćeni kapaciteti koji čekaju goste. Dakle, ne mislim na potencijal, nego na trenutnu ponudu.
Nema ni velikog broja praznih kreveta, neprodatih proizvoda ili usluga. Ono što postoji uglavnom već nalazi svoje tržište. Praktično, imamo onoliko turista koliko naš sistem trenutno može podnijeti.
Destinacije rastu onda kada se njima upravlja. Kada se planiraju kapaciteti, razvija infrastruktura, podižu standardi usluge i jasno definiše pozicija na tržištu. Promocija dijelom može dovesti goste, ali upravljanje određuje koliko ih destinacija može prihvatiti bez pada kvaliteta.
Rezultati u turizmu ne dolaze brzo. Ozbiljni pomaci postaju vidljivi tek nakon pet do deset godina, jer turizam zavisi od infrastrukture, povjerenja tržišta, prepoznatljivosti i kontinuiteta ulaganja.
Ono što danas imamo u velikoj mjeri je rezultat baziran na dobrim i lošim odlukama iz prethodnih godina.
Zato je važno da se danas bavimo 2030. ili 2035. godinom, a ne samo ovom ili narednom sezonom.
Zbog toga turizam kod nas raste tek nekoliko procenata godišnje. To je direktni odraz kapaciteta cjelokupnog sistema.
Ako želimo ozbiljniji rast, turizam će morati dobiti ozbiljniju podršku. To nije sramota niti reći niti je protiv bilo koga. To je realnost.
Potrebno je preći sa priče o potencijalu na stvaranje uslova koji će omogućiti rast. Povoljniji poslovni ambijent, više prilika za investicije, manje birokratije, jednostavnije procedure, jasnija regulativa i sve ostalo, pri čemu infrastruktura ostaje osnova.
Recimo, struja, voda i put se ne smiju smatrati dodatnom vrijednošću u 2026. godini, već preduslovom, bilo da se radi o razvoju agroturizma, bili da se radi o generalnom razvoju manjih destinacija.
Paralelno s tim, neophodno je drugačije posmatrati prirodne resurse kao vrijednost koju treba zaštititi i kojom treba upravljati, a ne samo koristiti i to na hiljadu i jedan pogrešan način.
U turizmu se rast mora stvarati.
I na kraju, trebamo znati da već pomenuta infrastruktura i prvi kontakt sa destinacijom kreću sa pričom i doživljajem destinacije prije nego što gost uopšte stigne do recepcije.
Takođe, važan je i odnos prema gostu. Izuzetno. Emocionalno pamćenje turiste nastaje u trenutku kada shvati da je na bilo koji način prevaren ili u boljem slučaju, nastaje kada ga neko dočeka srdačno i pošteno, jer na brendiranje destinacije najčešće najveći uticaj ima baš ono što gost osjeti u prvom satu boravka i dolaska, i to, mnogo veći uticaj nego bilo koja kampanja kroz koju se pokušamo prodati kao destinacija.
Marko Radić - Turizam; priče; razmišljanja; promocija 